SAŽETAK: Empiristi su tvrdili da se medicinsko znanje u cjelini može steći na temelju iskustva i da za njegovo formiranje i primjenu nije potrebna nikakva teorija. Ključni dio toga stava sastoji se u odbacivanju istraživanja uzroka bolesti. Medicinsko se znanje sastoji od teorema koji su generalizacije izvedene na temelju iskustva. Ranije analize generalizacija kojima se služi medicina, kao i rasprave o stručnom znanju općenito, pokazuju da je među grčkim liječnicima i filozofima bio prihvaćen stav da ispravne generalizacije koje nekoj djelatnosti (...) jamče status umijeća jesu eksplanatorne generalizacije – takve koje uključuju poznavanje uzroka. U članku istražujem na temelju čega empiristi mogu za neeksplanatorne generalizacije zahtijevati isti status i nastojim pokazati da je njihov argument u osnovi taj da statistički kriterij formulacije takvih generalizacija jamči njihovo podudaranje s događajima koje opisuju, što eksplanatornegeneralizacije ne mogu osigurati.The Empiricists argued that medical knowledge is a matter of experience, and that no theory is required either for its formation or application. The central part of their position was rejecting the possibility of the discovery of causal connections by the use of reason. The theorems that make up medical knowledge are empirical generalizations that do not include the specification of the cause. However, the Greek authors outside Empiricism, both medical and philosophical, made a strong case for the claim that a generalization must be explanatory to be scientific or artistic. In this paper I discuss how non-explanatory generalizations, being statements of frequency of joint occurrences which are statistically accurate, can be taken by the Empiricists as scientific. (shrink)

Review on Philip J. van der Eijk, Medicine and Philosophy in Classical Antiquity: Doctors and Philosophers on Nature, Soul, Health and Disease, Cambridge University Press, Cambridge, 2005.